Neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje Prodru kroz ovaj plemenit okus smrti

LINKOVI BLOGOVA

MoJ DrUgI bLoG
ŽuŽa
StAwInOhA
BeNgEzIcA
MaJcEn
MoLe
MaRtInJaKuŠa
StElA BlAž
MaRiJa JoZiĆ
ĐuKa

LINKOVI STRANICA

SpOrTsKi PlEs
HsPs
NoRbI
TaCtUs
BaLLrOm DaNcErS
Pk FrEdI
PlEsNi CeNtAr ZaGrEb

...
Neka dođe velika tišina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti dubinu vlastite krvi,jer ja više ne poznam
svoje granicu svoga krika,ne vidim više daljinu između
dva neba,ne osjećam krv.
U ovaj suton sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost koju nose stupovi lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san JA DOZIVAM RIJEČI nage i bez uspomena,
JA DOZIVAM AGONIJU hladniju od snijega u disanju moje kože,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu JA ZOVEM VJETAR koji briše obrise gorkih planina,
vjetar zaborava JA DOZIVAM PČELE,
da lancima bez zvukova zarobe tu travu taj plamen na tvom
imenu

...
Neka se mora preliju
U presušen izvor zemlje
I zaustave krv koja me napušta,
neka se moja zaljubljenost
Pretvori u osamljene perivoje,
Moj smijeh otuđi od sunca,
Neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
Prodru kroz ovaj plemenit okus smrti

...
Tužno je danas nebo, tužno ko raspuklo zvono.
Po ulici teku, kao po kanalu: kiša, ljudi, kočije i tmina.
Melodija smrti kaplje u tišini otrovnih tišina
Na naše tijelo umorno i bolno.
I to je Ono:
Pjesma smrti blista, ko prizma u sedam boja,
I pogled kroz prizmu puca nekud daleko van,
Gdje nema razbitih zvona, gdje se ne pišu pjesme,
gdje je svjetlo, ko san,
daleko nekud van!
O, Pjesmo Smrti blistaj, ti si prozor čudan
U neznane daljine
I šareno staklo za sve nas i za me!
Ti si traka svjetla u praznini tame!
I ja bih htio da to uvijek bude
I nikad ne mine
Da mi vječno bivaš prozor u daljine!

...
Doći će jesen bez uvelih grana,
bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
al' snijeg te zime neće past.
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
al' ono neće sjat i cvast!

Sasvim k'o zima i ljeto će minut,
i godine prazne tako će teć'.
I sunce ti neće nikada sinut -
ni riječi nećes na to reć'!

...
Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita - u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.

NEKE SLIČKE

LINKOVI BLOGOVA

SOMETHING ABOUT ME